<body>

06.05.2015.

.

Vidiš li kako bjesomučno čitam tuđe pjesme jer ne umijem više napisati svoju.
Šta uopće da radi čovjek sa sobom kad mu svi stihovi ispadnu iz džepova po putu, a on to shvati kad je već prešao granicu i ne može natrag?
A ja bih dao sve da se mogu vratiti, i pitam se počinje li nakon te granice novi svijet, ili je ona samo izlaz iz onog u kojem je duša prvotno i jedino cvjetala? Ima li duša cikluse cvjetanja ili procvjeta jednom, a zatim nastavi trunuti dok ne postane zemlja iz koje je iznikla? Koliko alkohola je dovoljno alkohola da iskopaš grob u kojem ležiš nekadašnji ti? Je li to uopće moguće ili si taj ti trajno nestao, zajedno sa sposobnošću da se dočekuješ srcem, a ne zidovima oko njega koje ti godine nametnule, tako tiho da nisi ni primjetio. Kako da vratim sposobnost da me život pogađa u srce, a ne u razum? Kako da to učinim kad nisam podoban smisliti ni oblik tetovaže kojim bih ovjekovječio tog sebe na koži? Kako da vratim prijateljstvo noći koja je možda bila moje jedino ostvarenje pravog prijateljstva u ovih dvadeset godina? Dvadeset mi je prevelik broj i nemam snage nositi ga na plećima. Kad shvaćaš sve ništa te ne oduševljava, a ja koliko god da se trudim ne uspijevam prestati shvaćati. Kako izbaciti bol koja je previše tupa da bi se isplakala? Kroz koju tjelesnu tekućinu se izbacuje starost duše? Kažu da su vremešni rokeri poživjeli tolike godine na drogama tako što su ih oprskrbljivali novom, svježom krvlju? Gdje se u meni nalazi ta nova, svježa krv koja će noći provoditi plačući nad vlastitim riječima, nad boli života, ne kajući ni jednog neprospavanog trenutka, jer živjeti je važnije nego spavati? Kako da volim u trenutku u kojem imam priliku, a ne onda kad je predmet ljubavi na sigurnoj udaljenosti? Kako da ponovo pišem svoje pjesme, umjesto što čitam tuđe nadajući se da će me osloboditi pokore vječnog umora?