<body>

10.07.2015.

Život bez inspiracije život nikako ne može biti

Mislim da je zapravo uzrok svih naših problema što smo prestali pisati na blogeru. Čovjek je usamljen samo onda kad nije važan dio ničega. Kad čovjek postane nevažni usamljeni otočić, jedan od tisuće, koji svoju usamljenost može povjeriti samo moru, a more ionako ne mari. Neki prestanu pisati bloggeru onda kad nađu nekoga kome će pisati umjesto toga. Jer, blogger jeste drag, ali kad si pod prigušenim svjetlom i snažno osjećaš bol i samotnu hladnoću svog kreveta, dok ti u dnu duše tinja grozničava mladenačka čežnja, ipak radije svoje misli daruješ nekom drugom. Po nesreći, često taj neko bude neka zamamna crna djevojka-žena, neka opojna svetica-kurva koja ti prvo daruje život, a onda ti uzme tri. A čak i tada, kad bi imao birati između nje i svih blagodati ovog svijeta. blagodati bi uzeo samo da ih možeš s prijezrivim podsmijehom baciti pod noge onom ko ti je dao ponudu. Čak i tada bi za nju dao čak i više života no što imaš u novčaniku. Kad i ta prekrasna mala smrt prođe nemaš više kome pisati. Ti koji ostanu zauvijek ranjeni od najljepše crne žene se potom nađu u situaciji kad nemaju više kome pisati. Zlobni poslušnici ministarstva za bivanje odraslom osobom to vide kao svoju priliku, pa te brže bolje počnu uvjeravati, tako krhkog i potištenog, da je pisanje pisama za nezrele i neodrasle, a ti si sad odrastao i racionalan čovjek koji se uzdigao iznad dječijih boljki poput ljubavi, očaranosti i srca punog života. Uskoro kad prestaneš osjećati još si misliš "u jebote dobro sam prošo" trljajući pritom bradu zadovoljno gotovo onoliko koliko su se zadovoljno trljale brade onih što su zahvaljivali bogu zbog svoje sreće i pameti da dignu povoljne kredite u švicarcima. U tom trenutku, na tom kobnom početku, ni ne slutiš da je tvoj zalog gori od kamate od 9%, divljanja valute i duplog iznosa već otplaćenog duga zajedno. Ne shvaćaš, tako glupo sretan što si napokon odrastao, da si se upravo odrekao svega onoga što te razlikuje od suhe zemlje. Od tebe se ništa ne može napraviti i samo stvaraš prašinu. Sve dok prijezirno gledaš na svoje glupe, ofirne tinejdžerske emotivne gluposti, živiš naslonjen na pola srca. A niko te nije upozorio da je pola srca nestabilno i da su samo trenutak nepažnje i gubitak ravnoteže ono što te dijeli od pada. A kad padneš tu, jedini način da se izvučeš jest da ti neko pruži ruku, a ti da je prihvatiš. A s vremenom ljudi bivaju sve manje spremni na rizik. Ovi vani bivaju sve manje spremni na rizik iz straha od tog da ih povučeš sa sobom, a ti sve nepovjerljiviji, pa ti je lakše pomiriti se s vječnim dnom, nego s hvatanjem neke ruke koja bi ti osim dna uzrokovala i ponovni bol pada

Postali ste dio vremena u kojem svoju nutrinu izražavate linkom na fejsbuku umjesto da proživljavate porođajne muke inspiracije da biste ispljunuli najzad neki emotivan, stilski ugodan literarni oblik koji bi se dostojno kretao među drugim prekrasnim, nježnim patnjama mladosti pretočenim u online riječi.
Blogger nam je pružao priliku da budemo istovremeno konkurencija i utjeha drugima, a biti u stanju povezati ta dva odnosa jedna je od najvažnijih sposobnosti u životu. Blogger nas je učio da se otvaramo, sve kasnije nas uči da smo sigurniji što smo zatvoreniji. Najbolje je ne reć ni pravo ime.
Na bloggeru si morao davati nešto od sebe da bi bio kul i popularan. Bilo je u modi osjećati, i govoriti drugima o tome. Bilo je u modi da ti nije dovoljan samo tvoj doživljaj, nego si morao tražiti te osjećaje i po tuđim tekstovima, zato što si bio nezasitan života i osjećaja. Nije ti bilo dosta osjetiti, otresti se i nastaviti dalje. Mi smo možda i bili sami, ali bar je naša samoća uvijek imala društvo.
Danas sam sam i ne samo da svoju samoću ne prožimam kroz cijelog sebe, a zatim sebe kroz cijeli svemir, nego nisam sposoban ni za utješnu slutnju postojanja svemira, ni slutnju postojanja pobratimstva lica u njemu, ni slutnju istinskog postojanja mene sama.
Ovo vrijeme vam daje opravdani kad nekoj istinskoj, dubinski životnoj obavezi poput pisanja pjesme kažete "ma ne da mi se".


Škole su važne jer te stalno tjeraju da nalaziš neku inspiraciju. Tjeraju te na razmišljanje. Tjeraju te da svoja osjetila usmjeriš unutar sebe umjesto vani, u neke tuđe perspektive. Tjeraju te da se sjetiš kako je osjećati nešto cijelim srcem. Moraš odživjeti tu lektiru do kraja da bi jačinom i trajanjem svog uživljavanja omogućio sebi veći izvor ideja za sadržaj sljedeće rečenice sastava. Napokon se susrećeš sa zadatkom u kojem google ne pomaže. Napokon zavisiš o sebi glupo dijete dvadeset prvog stoljeća. Džaba ste se rađali u devedesetima, generacijo! Dozvolili ste da vas umiješaju u istu kašu s ovim novima, ovim "njihovima". Dvadeset prvo stoljeće je prvo stoljeće u povijesti čovječanstva koje uzima djecu majkama, uzima prijatelje jedne drugima, slučajne prolaznike divljim mačkama, usamljene putnike usamljenim zaboravljenim knjigama usamljenih pokopanih pjesnika. Ovo stoljeće posjeduje sva oružja kojim će vas zabaviti i zadržati vam pogled na ekranu, tako da ne vidite dok vam očajni susjed uzima šaku tableta, dok mačka koju hranite od djetinjstva završava svoj mačji život pod točkovima i dok polovina vašeg srca, koje ipak jeste organ na koji se dočekuje svaki detalj vaše autobiografije, zauvijek propada. Ovo stoljeće je kao i oblik vlasti koji ga obilježava. Ko bi rekao da je naša injekcija demokracije zapravo bila smrtonosni otrov u dozi koju bi onomad Elle Driver ubrizgala vegetirajućoj Beatrix Kiddo da je samo stigla. Drugim riječima, dovoljnoj. Fašizam je oduzimao različitosti, komunizam je oduzimao pravo na mišljenje. a dvadeset prvo stoljeće uzima sve, a ne daje ništa.
Esej na zadanu temu ne bi trebao biti domaći zadatak, nego životni zadatak.

Jesu li oni koji nam diktiraju život poslije škole zapravo spaljivači knjiga iz Fahrenheita 451? Spaljuju nam svaki izvor intenzivnog života jer smo tako prezahtjevni i predobro razlikujemo pravu od lažne sreće, ucjenjujući nas statusom odrasle osobe? Je li u današnjem svijetu "odraslost" novi oblik podobnosti? Prije si gubio posao jer si mislio kako ne treba. Danas gubiš posao ako misliš. Škole su današnje knjige koje treba spaliti.

Živimo život tako brzo da ne stignemo proživjeti ništa potpuno, ništa doživjeti. U želji da stignemo pročitati što više knjiga ni s jednom ne proživimo cijelu vezu. Gutamo knjige umjesto da ih volimo polako, dovoljno polako da ih stignemo željeti, imati, a potom ponovno željeti. Umjesto da ih prvo nježno gledamo iz daljine, potom im stidljivo prilazimo, pitamo za prvi dejt, prvi put ljubimo u zadimljenoj kino dvorani usred nekog starog američkog filma, nespretno ih razodijevamo proklinjući onog ko je napravio kopče na grudnjacima, volimo najviše nakon previše alkohola, a nedugo zatim čak i prije previše alkohola. A onda, u trenutku najvećeg ushita, kad se već u mislima koriš što i inače ne čitaš tako intenzivno, dočeka te riječ napisana caps lockom - KRAJ. Tek tu počinje prava naslada ljubavi. Tada se prema toj silini osjećaja, koji tu silinu postižu samo i isključivo kad je predmet ljubavi daleko i izgubljen, odnosiš kao svinja prema svom blatu. Tek u toj sladostrasti samotnog očajanja krije se vrhunac ljubavi. Tek kad i u toj ćeliji ljubavi odrobijaš, tek tada ožiljak može zdravo zarasti. Cjelovitost tog procesa je potrebna za sve ljubavi. Ljubav s knjigama, plažama, mamurlucima, trbušnim plesačicama, tortom od sira, usamljenosti i putovanjima. Sve cigare koje zapališ trebaš ispušiti do kraja. A živiš tako brzo da pola ispušene cigare već smatraš čikom, a znaš da nema ništa što bi ti šesnaestogodišnji ti toliko zamjerio kao to.

Zašto je u svijetu danas sramota koristiti arhaizme? Zašto se tako ježe na stidljivu ljubav prema opernoj pjevačici koja te osvojila kad su te roditelji vodili u kazalište prvi put? Zašto je ispravno stiditi se onog kad si bio glupo i neoprezno zateleban u život? Zašto je ispravno svaku iskrenost gledati kao glupo mladenačko neiskustvo? Zašto si odbačen ako nisi odrastao i misliš da si najzad naučio sve, a u stvarnosti si samo zaboravio pola? Život nije odrastanje nego rast do jednog trenutka kad si idealan, na vrhuncu osjetilnosti, a nakon toga padaš u minuse i minuse osjetila. Kad skupiš dovoljno minusa postaneš dovoljno odrastao. Cijeli život je zapravo jedna normalna distribucija.



Legalizirajte travu.