<body>

02.03.2013.

.

u svijetu zasigurno postoji cijela planina lijepih stvari
ali ja nekako mislim
da je među svima njima
jedna od najljepših
ipak
ono kad
me vlastiti parfem
vlastiti krevet
i vlastito tijelo
podsjećaju
na tebe.

02.03.2013.

.

Koja muka od osjećaja kad te otpratim na stanicu i vratim se u prazan stan.

Prazan stan pun tvojih tragova.

prazne čaše, puna pepeljara, izgužvana posteljina, stvari po podu.

Ulazim u zamračenu sobu koja još uvijek odiše mirisom uzdaha i beskrajnog traženja i pronalaženja dvije osobe od ranije izgubljene u sebi, koje napokon kraj sebe imaju i nekog drugog u kome se mogu izgubiti.

Noć je.
Iza sebe imam pređeno na kilometre
tvoga tijela.

Svim svojim bićem pokušavam, prelazeći prstom preko tvoje tople i meke kože, zapamtiti svaki dio. Ljubim svaki centimentar i predajući se tome potpuno pokušavam  zatvoriti oči pred onom tugom koja se sve više probija na površinu moje svijesti. A svaki moj pokret je samo jedno očajničko molim te pusti da traje, nemoj ići tako brzo vremenu.

Ta tuga me tako zateče, i ne znam odakle ona i zašto baš u tom trenutku.

Ali onda se sjetim
koliko se bojim novog razdoblja koje me čeka
razdoblja koje ne obećava da ću išta od ovog što sad volim
moći držati za ruku dovoljno čvrsto da ostane kraj mene
i sutra.

koliko se samo jebeno bojim.


da već sutra ovo sve ne bude samo lijepa uspomena na posljednja godišnja doba u Sarajevu i nešto lijepo što je moglo da traje, ali nije
godišnja doba doživljavam intenzivnije nego ikad jer me za svako veže dubinska želja da proživim njegov oblik idile s tobom



sretan 30. svima koji slave.

26.02.2013.

Ž.K.

Čudno je kako ostaju nakon
Što sve prođe
Označene strane u knjigama
Koje su se čitale uz prigušeno svijetlo
Kišnih večeri
Dok je u sobu ulazio miris mokrih kora drveća
Čudno je kako sve na svom mjestu ostavi sreća.
26.02.2013.

only the dead stay seventeen forever

Voliš li me?


Evo me opet u tami svoje sobe, već zaglibila previše u noć. Ali to ide tako, kad već prećeš granicu koju si zacrtao, bilo kakvo daljnje postavljanje je besmisleno. Lavina kad krene ne zaustavlja se, to je barem jedna od jednostavnijih lekcija u životu.
Silim se da pišem zato što postoje neki divni trenutci u meni, u tebi, u nama i u našem vremenu koje ne želim prepustiti zaboravu. On, zlobnik, svakako uvijek prvo vreba ono najljepše što ti može oteti i iz sjećanja.

Voliš li me?

Tebi je grijeh tersati.

Ako bude neko drugi želim da mi odmah kažeš, da to odmah riješimo.

Iako je nova u ovom svemu, nekad mi kaže neke stvari i ja se sjebem (nemoj se ufurati sad)

Osjećam da prolaziš sve ovo sa mnom. Kao da se to s mene prenosi na tebe. Neka čudna povezanost.

To je dobro...


Naravno da je dobro debilu. To je ono što ja vidim u tvojim očima, prvim očima koje sam ikad zaista pogledala. Hvala što mi s vremenom samo sve više potvrđuješ da sam bila u pravu kad sam im svima rekla da zapravo nemaju pojma tko si ti i šta je to.

I ja tebe.

Mrzim sebe što se moram tjerati da pišem o tebi, a nekad sam s takvim žarom pisala o svim tim ljudima koji su zapravo živ kurac.
Mrzim sebe što ne uspijevam pronaći neke lijepe riječi koje bi bilo dovoljno lijepe da opišu ono što se u meni desilo u svom onom dimu, čudnim svjetlima i lošoj muzici kad sam čula ono što sam mislila da nikad neću čuti ni od tebe ni od sebe, i kad sam to vidjela u tvojim očima.

Mrzila bih sebe zauvijek kad bih dopustila ožiljcima i tvorničkim greškama ovog feleričnog srca da opet zaseru jer si prva prava stvar.
Mrzila bih sebe zauvijek da sam odustala onda kad su mi svi kojima je stalo do mene rekli da odustanem.


Cijeli smisao je u tome da te želim čak i u tvom najudaljenijem obliku, da želim ljubiti tvoje strahove i držati u rukama njihovu hladnu srž, želim ih ispreplitati sa svojima, čak i one koji odguruju moje ruke, ruke pružene prema tebi još od prije rođenja.

13.01.2013.

.

S vremena na vrijeme kao da imam potrebu pustiti muziku koja bi doprla do svih dijelova mene, do onog sidra na dnu mora u meni. Onog sidra koje želim ocrtati na svojoj koži.
Ta muzika bez pardona prodire kroz moje meso do same moje srži, pritom ne trgajući tkivo, istovremeno izazivajući bol i užitak. Čudni smo mi ljudi toliko zaljubljeni u osjećaje i unutarnja zbivanja da volimo čak i bol. Samo nek dira dušu, nema veze i ako boli.
Muzika me podsjeća na početak svih nemira u meni, uzburkavajući more dok o njemu pjeva, i slušajući je riskiram da me u jednom trenutku zaista rasiječe, ali potrebno mi je da osjetim ovaj dan.

Pisanje mi je postalo problem.
Ne znam je li zato što više ne znam izraziti ono što je u meni, ili zato što više nemam potrebu.
Čini mi se kao da očajnički pokušavam uhvatiti vrijeme za rep, zadržati ga bar malo duže. Ovaj zalogaj života zadržati na jeziku barem malo duže, da barem jedan trenutak duže osjetim njegov okus kako osvaja moja osjetila. Zato mi je potrebno pisanje, a pišem sve teže. Osjećam kao da svi ovi važni dani nestaju u vrtoglavoj oluji vremena koje žuri.
Toliko mi je žao što imam još samo tri mjeseca u srednjoj školi.

Sljedeće godine ko zna gdje, ko zna ko, ko zna kako. Ko zna zašto.

Ko zna s kim.


Nikad više ovo, nikad više ova ja i ovi ljudi oko mene, nikad više ovaj toliko dragi školski centar i najljepši božićni duh na svijetu. Zašto najljepši? Pa zato što je meni drag, logično. Moj. Moj Božić u mom KŠC-u.


Nikad više srednjoškolci, nikad više božićna priredba, nikad više uređivanje razreda, nikad više loše kuhano vino i kestenje. Koliko će mi faliti glupi centar, već se bojim 30.4. Najveći dio mog tinejdžerskog života će zauvijek ostati među tim zidovima,  u prostoru ispunjenom mirosom večere i dernjavom zvona. Kad se sve to završi, kao i uvijek, loše i dobro će se smiješati u jedno i naravno da će ono lijepo progutati sve ružno jer nitko ne želi svoju vlastitu mladost na paleti svojih sjećanja ostaviti kao tamnu mrlju, kao i ne baš tako lijepu mješavinu previše boja koje ne idu jedna uz drugu.

11.11.2012.

You are broken beyond repair, yet I crave to fix you.


Noviji postovi | Stariji postovi